Par uvodnih riječi:

Prije svega želio bih ukratko (na neobičan način) predstaviti ovaj članak i opisati svoje osjećaje u vezi s mojom doktorskom radnjom. Radeći na njoj žrtvovao sam enormno vrijeme tijekom deset godina koje sam mogao u većoj mjeri iskoristiti za svoju pijanističku i skladateljsku kreativnost. Iz današnje perspektive, ovo mi se s jedne strane čini suludo, jer se smatram više umjetnikom, a manje znanstvenikom, a s druge strane, tema o pijanistima s relativnim i apsolutnim sluhom i poticaj da potkrijepim svoje teze o njima bili su mi tako bliski srcu da mi je bila laka ta žrtva za znanost kako bi obznanio istinu o ove dvije vrste sluha. 

Znao sam da bi rezultati mog istraživanja mogli izazvati „buru“, ali … - nakon što su disertacija i njezina obrana u cijelosti bili ocijenjeni vrlo dobro, bila je poražavajuća spoznaja da je rektorat vlastitog sveučilišta „Mozarteum“, gdje sam doktorirao, odlučio da ne objavi rezultate mojega istraživanja. Odlučio sam to sagledati pozitivno jer mislim da bi ta činjenica sada mogla privući još veću pažnju čitatelja. Rado bih citirao retke iz odgovora novinara koji je odgovoran za objavljivanje najnovijih rezultata istraživanja Sveučilišta Mozarteum u Salzburger Nachrichten:

Salzburg, 29. Maj 2019.

„Poštovani gospodine Sertiću !

Predložio sam vaš rad za objavljivanje u Uni-vijestima, ali nažalost zahtjev je još uvijek u rektoratu pa još nisam dobio povratnu informaciju (očito je tema pomalo osjetljiva, ne znam u čemu je problem). Dakle, ne će uspjeti s lipanjskim izdanjem. Naravno, javit ću se čim dobijem dozvolu iz rektorata. S lijepim pozdravom T. M.“

Kao što može biti simptomatično, nakon tako dugog i napornog rada upadnete u duboku, lijepo rečeno, „kreativnu“ rupu. No posao još nije bio gotov, ali rezultati su se ipak morali objaviti. Ali, da budem iskren, moj vlastiti „dom“, Mozarteum, ugušio me na neko vrijeme s ovom porukom u samom pupoljku. Bio sam umoran i žeđ za akcijom se iscrpila. Bio sam siguran da za pobunu ima vremena, jer nitko neće tako brzo „oponašati“ taj moj posao. Također sam čeznuo za povratkom svojem umjetničkom pozivu, pa sam se morao mukotrpno izvući iz ove „kreativne“ rupe i pokušati nastaviti tamo gdje sam bio prije ovog intenzivnog ikonačnog uzleta sa svojom disertacijom.

Sukladno tome, trebalo je puno vremena za prijevod sažetka. Bilo je važno usporedno predstaviti svijetu rezultate istraživanja na tri jezika (njemački, engleski i hrvatski). Mnogi su mi rekli da jednostavno nađem nekoga da prevede sažetak, ali sama ideja oko troškova i rizika da to ne ispadne prikladno s obzirom na previše posebnih pojmova, odvratili su me od toga. Bilo mi je jasno da taj posao moram obaviti sam i na kraju dati samo lektorirati. S time u vezi želim zahvaliti svojim prijateljima Johnu Lotheringtonu na ispravljanju engleske verzije i Višnji Požgaj na ispravljanju hrvatske verzije. Posebno se zahvaljujem kod svoje mentorice prof. dr. phil. Regine Pauls.